Pravda nejednaka za sve, od Dr. Thomas Szasz-a
Priča o zabrani lijekova je jedna od najtragikomičnijih poglavlja u istoriji modernog Zapada. Srećom, nije tačno da, kako reče slavni Hegel, “Jedina stvar koju učimo od istorije je da od istorije ništa ne učimo “.
Zabrana lijekova je glupa socijalna politika iz mnogo razloga, najviše zbog toga što je zabranjeno voće – najslađe voće; tj. zbog toga što je jedan od najlakših načina da mladi čovjek brani svoju autonomiju taj da prkosi vlastima, pogotovo despotskim i licemjernim vlastima.
Mark Twain je napisao u Pudd’nhead Wilson’s Calendar-u (1894): “Adam je bio samo čovjek – to sve objašnjava. On nije želio jabuku zbog same jabuke, nego zato što je bila zabranjena. Greška je što zmija nije bila zabranjena, onda bi on pojeo zmiju.“
Godine 1927. International Herald-Tribune je objavio : “Prijedlog da Savezna vlada treba sve osuđene narkomane izolovati na ostrvo McNeill, u blizini Tacome (Washington), gdje ih “ledena voda Puget Sound-a okružuje umjesto zatvorskih zidova “, odobren je na konferenciji na kojoj su učestvovali odbori Svjetske konferencije o narkoticima, koja je upravo završena ovdje u Njujorku. Velečasni Albert Sidney Gregg iz Clevelanda, koji je iznio ovaj prijedlog, objašnjava: “Zavisnost treba tretirati isti kao i velike boginje, rak ili gubu, i omogućiti da se liječe u izolaciji.“
Obratite pažnju na to da je ovaj prijedlog iznio sveštenik, i da je upotrebu ilegalnih droga strpao u isti koš sa zaraznom bolešću kao što su velike boginje, i sa neizlječivom bolešću kao što je rak, a doživotni pritvor je nazvao “izolacijom“. Trideset i osam godina kasnije, William F. Buckley je napisao: “I tako se bolest širi geometrijskim proporcijama, i daje nam pravo da je generalizujemo: narkotici su zarazna bolest...(Zato), neophodno je da je tretiramo kao kugu. New York bi trebao sve svoje zavisnike zatvoriti u karantin, kao što bi nosioci virusa bili izolovani tokom epidemije kuge. Problem narkotika je državni problem, jer se zaraza širi po cijeloj državi.“ (Buckleyevi stavovi su od tada malo umjereniji ali on se i dalje služi ovom medicinskom metaforom za “zavisnost“).
Pored još nekih ljudi, i ja sam ponudio razloge za i protiv zabrane droga. Ali, kada se radi o nerazumnoj socijalnoj politici kao što je objavljivanje rata drogama, i kada i političari i narod smatraju da je takva politika neophodna da bi se održao integritet društva, pronalaženje razloga za i protiv nema smisla.
Čovjek ne mora biti stručnjak iz oblasti kriminalistike da bi shvatio da će siromašne i nevažne osobe postati žrtve kaznenog prava prije nego što će to postati bogate i veoma uticajne osobe, ne samo zato što oni imaju više razloga da prekrše zakon već i zato što imaju manje sredstava da se zaštite od primjene tih zakona. U poslednjih pola vijeka ili nešto više, nije bilo oblasti kaznenog prava na koju bi se ova tvrdnja mogla više primijeniti nego na zakon o narkoticima. Opisaću ovdje tri dramatična primjera.
Winona Ryder
Tokom jeseni 2002. godine, Winona Ryder – prelijepa, mlada filmska zvijezda – često je bila u vijestima jer je uhvaćena i osuđena zbog krađe u Saks Fifth Avenue prodavnici u Beverly Hillsu. Prema zvaničnom izvještaju, Ryder je imala “37 recepata za lijekove koje su joj prepisali 20 doktora u periodu od januara 1996. do decembra 1998. godine.“ Osuđena je na uslovnu kaznu i na “psihijatrijsko savjetovanje“.
Mediji su pronašli samo jednog od doktora koji su je snabdijevali lijekovima, dr Julesa Lusmana. Nakon što je Lusman identifikovan kao jedan od snabdijevača Ryderove, ispostavilo se da je on “i raskalašnu Courtney Love opskrbljivao gomilom lijekova... Dr Jules Lusman, vičan izdavanju recepata – poznat kao “dr Feel Good“ Ryderove – uvukao je Courtney Love u neviđeni holivudski skandal. Lusmanovo ime se prvi put spominje kada su losanđeleski policajci ispitujući Ryderovu nakon što je osuđena zbog krađe – pronašli dokaze da je glumica često pila lijekove protiv bolova.“ Lusmanova kazna: izgubio je dozvolu za rad.
Elvis Presley
Imidž koji je pratio Elvisa Presleya – da je vodio ljubav kada god nije stvarao muziku – bio je potpuno netačan. Tokom karijere, Presleyu su droge bile jedno od glavnih interesovanja: nabavljanje droge, uzimanje droge, laganje o tome, i povrh svega, učestvovanje u američkom svetom ratu protiv droge. Presley je od svojih doktora dobivao recepte za ogromnu količinu „lijekova“ (psihijatrijskih droga) – Quaalude, Placidyl, Demerol, Dilaudid, Dexedrine, Biphetamine.
- godine, predsjednik Richard Nixon je Presleyu poslao agenta iz Odjela za narkotike i opasne lijekove. Kada je Elvis ušetao u Ovalni ured, bio je vidno drogiran. Ipak, bio je heroj nacije. Danas je to čak i više. Nikada nije bio optužen za kršenje zakona o drogama.
Nakon što je Presley umro, njegov lični ljekar George Nichopolous je optužen da mu je prepisivao “prekomjerne, nedozvoljene količine“ sedativa, stimulansa i analgetika. Porota u Tenesiju ga je oslobodila optužbe. 1980. godine, Board of Medical Examiners iz Tenesija (odbor medicinskih stručnjaka koji vodi istrage u slučajevima neobičnih, naglih smrti) je Nichopolousu oduzeo dozvolu za rad zbog “nasumičnog izdavanja“ više od 5000 pilula i bočica Elvisu Presleyu sedam mjeseci prije njegove smrti 1977. godine.
John F. Kennedy
Uprkos nastojanjima da se očuva mit o porodici Kennedy, mi danas znamo da bi John F. Kennedy (u slučaju da je bio običan Amerikanac), bio poznat kao narkoman. 1972. godine, čak su i u New York Times-u smatrali shodnim da otkriju da je 1961. godine dr Max Jacobson “putovao sa predsjednikom u Beč radi sastanka sa Khrushchevim, i tamo predsjedniku davao injekcije.“ Prema riječima Seymoura Hersha: “Kennedy je bio uživalac onog što se eufemistički naziva “injekcije za podizanje raspoloženja“, koje su se sastojale od velikih doza amfetamina... Dr Max Jacobson, njujorški ljekar koji mu je davao injekcije, bio je redovni posjetilac Bijele kuće i pratio je predsjednika na mnogim putovanjima po inostranstvu; njegovo ime je bilo na svim zvaničnim bilješkama... Jacobsonu je dozvola za rad oduzeta 1975. godine.“
John F. Kennedy i Elvis Presley su sada naši nacionalni heroji. Niko ih ne naziva “zavisnicima“. Taj termin – tobože dijagnozu – čuvamo za one nevažne, male ljude sa istim problemima.
Winona Ryder je i dalje omiljena filmska zvijezda. Na reklamama koje se koriste u kampanjama protiv droge ne možemo vidjeti njeno lice da nas upozori na opasnost od istih.
Ali još uvijek postoji nada. Naš novi vođa u borbi protiv droge je otvoreno progovorio. U decembru 2002. godine John Walters je savjetovao roditeljima u New Orleansu da lažu: “Oni su vaša djeca, a ne vaši ispovjednici“, rekao je John Walters, direktor Kancelarije za nacionalnu politiku kontrole droga pri Bijeloj kući. “Ne tretirajte ih kao svoje vršnjake. Tretirajte ih kao svoju djecu.“ (Times-Picayne, 20. decembar 2002. )
To je ključ uspjeha: tretirajte cijelu naciju kao gomilu glupe djece. LAŽ!
